9/11 - uspomene s mjesta zločina

četvrtak , 11.09.2014.

Napadi na tornjeve u New Yorku 9.11.2001. ne prestaju me fascinirati ni nakon trinaest godina. Zapravo, kad bolje razmislim, značajan dio moje akademske karijere vezan je za ovaj događaj, jer sam o njemu mnogo puta pisao, od seminarskih do znanstvenih radova, neprestano analizirajući različite ratne, političke, psihološke, sociološke i kulturne aspekte događaja koji je, kao ni jedan drugi posljednjih 50 godina, promijenio tok povijesti. 9/11 fundamentalno je promijenio geopolitičke, ekonomske i kulturne uzorke povijesti. S trenutkom otmice zrakoplova od strane Muhameda Atte i još dvadesetorice, odnosno s trenutkom eksplozija i, važnije, rušenja i potpunog fizičkog rasapa WTC-a kao simbola svjetskog poretka, ušli smo i otad živimo u periodu kontroliranog kaosa. Snaga simbolike tog događaja jedva da se može opisati. Iz političke perspektive poništena je ili barem kritično usporena predvidljiva vizija svijeta kao utopije liberalnog demokratskog društva izazvanog silama religijskog fundamentalizma; globalna ekonomija bila je teško pogođena zatvaranjem burzi, zračnog prometa, rastom američkog duga i golemim troškovima Bushevog "rata protiv terorizma" (864,82 milijarde dolara) koji je za posljedicu imao nemogućnost kvalitetnog odgovora na recesiju 2008. i prelijevanja na ekonomije ostalih država; geopolitički, dogodila se jedna od najvećih sramota u ratnoj povijesti, invazija na Irak temeljena na laži o posjedovanju i Sadamovoj namjeri upotrebe nuklearnog oružja te rat u Afganistanu, da ne govorim o današnjim posljedicama destabilizacije regije. Ipak, najveća šteta i, iz perspektive terorista Al Qaede najveća pobjeda, bila je psihološke naravi; svijet je odjednom postao svačiji za uništenje, svatko je odjednom zahvaljujući tehnologiji postao gospodar svačije sudbine. Putnički avion postao je oružje kojim se mijenja tok svjetske povijesti. Mobiteli, zahvaljujući kamerama visoke rezolucije, postali su najstrašniji ratni alat jer je sad svatko dobio mogućnost da singularan događaj - poput, primjerice, prizora rušenja nebodera, udara aviona u zgradu ili rezanja ljudske glave - zauvijek zabilježi te posredstvom interneta praktički prenese svim ljudima na svijetu. Na tom se mjestu pokazuje zastrašujuća moć interneta: jedan singularni događaj, jedna instanca straha s kojom se čovjek u normalnim okolnostima može suočiti i prevladati je, odjednom beskrajno se umnaža i stvara teror slike odvojen od terora samog događaja. Međutim, o ovim sam stvarima već ranije mnogo puta pisao pa nema potrebe da se ponavljam. Ako vas zanima, možete pročitati i post u arhivi. Sad bih htio podijeliti jednu osobnu priču vezanu uz 9/11 koju do sada nigdje nisam zapisao, a čini mi se da je vrijedna barem kao bilješka.

Točno dvadeset dana prije 9.11.2001. bio sam u New Yorku, na južnom tornju World Trade Centera. Prijatelj i ja završili smo višemjesečnu praksu u jednom restoranu u državi Connecticut, spakirali se i krenuli natrag za New York na let za Zagreb. Dan prije leta proveli smo u pratnji lokalca koji nam je htio pokazati gradske znamenitosti. Sjećam se ulaska u tu zgradu i osjećaja koji te obuzima zbog same monumentalosti tog zdanja. Zgrada je bila babilonski veličanstvena, nedodirljivi simbol hegemonije i moći Zapada, sve ono zbog čega će i pasti dvadeset dana poslije. Zapravo, čini mi se da je stajala kao neka vrsta kurčevitog, falusnog simbola kapitala i načina života, erekcija od betona, čelika i stakla, dvorac u kojem nevidljivi gospodari svijeta upravljaju sudbinom svjetske sirotinje. Ušli smo, kupili karte i stali u golemi red u kojem se čekalo 45 minuta na ulazak u lift koji je vozio na 110. kat. Napredovali smo doslovce metar u minuti laktareći se i gurajući se u masi ljudi različitih rasa, podrijetla i tjelesnih mirisa, i tada sam razmišljao kako u slučaju terorističkog napada ili požara nitko ne bi imao ni najmanje šanse za preživljavanje, jer bi kretanje takve mase ljudi u najboljem slučaju završilo stampedom u kojem bi tek rijetki preživjeli, a u najgorem slučaju gušenjem ili smrću od eksplozivnog udara vrelog zraka ili udara letećih predmeta. Nisam obdaren proročkim sposobnostima, već me na takvu misao potakla dobro mi poznata činjenica da je Ramzi Yousef 1993. već pokušao srušiti tornjeve zaletjevši se u podnožje zgrade u kamionu punim eksploziva. Napokon smo ušli u lift koji nas je odveo na vrh. Tada sam prvi puta u životu doživio istinsku klaustrofobiju, jer se nisam mogao osloboditi misli da se s najmanje 40 drugih ljudi nalazim u čeličnoj kutiji koja visi nad zračnom provalijom visine 417 metara iznad zemlje. Više me puta oblio znoj tijekom te začuđujuće kratke vožnje. Lift se napokon zaustavio u Sky Lobbyu na 44. katu, odakle smo se premjestili u drugo dizalo koje je vodilo na 92. kat. Kad smo konačno došli na vidikovac, veliku pravokutnu betonsku platformu koja je izgledala poput omanjeg dječjeg igrališta, moj osjećaj nemoći višestruko se povećao. Od provalije nas je dijelila, tada mi se činilo, premda željezna, poprilično tanka i krhka ograda, a kad sam pogledao u dubinu, prestravila me spoznaja da se ljudi jedva vide, da se pomiču oku nekom jedva primjetnom mravljom dinamikom, da su kroz slojeve magle i smoga nespoznatljivi kao točke na poentilističkim slikama. Taj trenutak suočavanja s dubinom takve visine istovremeno je i užasavajući i opojan, jer povlači kontradiktorne okidače; s jedne strane tijelo poziva na bijeg, panično uzmiče od opasnosti i opire se svakoj racionalizaciji; um, s druge strane, odjednom počinje pojačano istraživati, opija se gravitacijom, postavlja stotine "što ako" pitanja. Mislim da većina ljudi, suočena s takvim prizorom, postavlja sebi pitanje poput "Što ako padnem?" ili "Kakav je osjećaj padati s te visine?". Postavio sam ga i ja tada sebi, pokušavajući dočarati kakvo bi moglo izgledati iskustvo takvog pada. Godinama poslije sam se prisjetio tog pitanja kad sam slučajno, surfajući internetom, naletio na tužnu fotografiju osobe kako pada s te iste zgrade u, čini mi se dok je danas promatram, nevjerojatno akrobatskoj figuri: nogu savršeno pravilno ispruženih u koljenima i stopala okrenutih prema nebesima, ta je nesretna, zbog nečega mislim žena iako je nemoguće sa slike razaznati spol, dočekala svoj užasan kraj u estetski besprijekornoj pirueti skakača u vodu.

Čitavo vrijeme boravka na toj doista posebnoj terasi osjećao sam slabost u nogama i nesigurnost sličnu onoj koju ljudi dožive pri putovanju brodom, neko blago pijanstvo udova koje me neprestano tjeralo da potražim stabilnije tlo pa sam ostatak posjete proveo sjedeći na podu terase, i to u njenom samom centru, što dalje od bezdana koji je zjapio u blizini. Pri odlasku sam gledao gotovo isključivo u sivo popločani pod hodnika pod sobom, a osjećaja prisutnosti bezdana sam se riješio tek po spuštanju na njegovo dno, na užurbane, divlje i automobilima zakrčene ulice Manhattana. WTC je otada u moj svijesti predstavljen dvama simbolima kao prostoro-vremenskim i sudbinskim proturječnostima: babilonskom kulom kao simbolom moći koji je pao zbog kulturno-civilizacijskih konflikata svjetova nesposobnih međusobno se sporazumjeti te bezdanom koji se pojavljuje kao neka vrsta negativa babilonske kule, negativnim poniranjem tornjeva u zemlju koji su propali onoliko duboko koliko su bili propeti visoko.

Na mjesto događaja vratio sam se 12 godina poslije, u travnju prošle godine. Bio je hladan i kišovit, poprilično mračan dan, iako je tek bilo prošlo petnaest minuta iza podne. Iskrcali smo se djevojka i ja iz podzemne željeznice na stanici World Trade Center te se uspeli na Church street. Prizor na koji smo naišli doživio sam kao neku vrste potvrde prikladnosti moje gore opisane asocijacije: na mjestu gdje su se nekad nalazili temelji zgrada sada leža dva arhitektonski dizajnirana bezdana, praznine optočene mramorom u koji su ugravirana imena žrtava poginulih u napadima. S rubova bezdana otječe voda u crnu prazninu podno nogu podsjećajući promatrača na odsutnost onoga i onih koji su nestali na današnji dan prije 13 godina.



Na kraju i jedan ironični detalj. Na jednom od jako visokih katova, ne sjećam se točno na kojem, nalazila se suvenirnica koja je, između ostalog, prodavala zvonca sa drškom stiliziranom u obliku zgrada WTC-a. Budući da su svi kupovali taj jedan te isti suvenir, odlučio sam, iz čistog prkosa ne znam kome, kupiti zvonce s drškom Empire State Buildinga. Time sam ostao bez jedinog dokaza posjete tom za mene mitskom mjestu.

Lepi Cane

Povratak iz kliničke smrti

nedjelja , 31.08.2014.

Prošlo je skoro 3 godine od mojeg posljednjeg posta i, gledajući unatrag na ovaj impozantan broj od deset postova koje sam dosad objavio, čini mi se da su uvijek dolazili u vrijeme kad sam imao jaku potrebu nešto reći. Zapravo, činjenica što sam tako malo pisao povezana je s čvrstim uvjerenjem da nije ni potrebno pisati ako doista nemaš što reći, a do danas sam se tako i osjećao. Zašto sam, dakle, odlučio reaktivirati blog?

Zato što opet osjećam jaku potrebu progovoriti o nekim stvarima, ukazati na neke apsurde i nepravde koje se događaju svakodnevno u različitim oblicima, a koje pored nas prolaze neadresirane jer smo zgađeni okolnostima, izbombardirani banalnostima i pozivima na konzumaciju, malodušni i praznodušni, lišeni svakog impulsa da se angažiramo i promijenimo svoje stanje. Naravno, pri ovom ne utvaram da će moj glas imati neku težinu ili ulogu u nekakvoj značajnijoj društvenoj promjeni; ako ćemo pošteno, to što pišem neće pročitati više od stotinjak ljudi pa se sukladno tomu ne mogu nadati nekom efektu. Riječ je, možda, o nekom osobnom obračunu sa samim sobom, pobuni protiv stanja samodovoljnosti i pasivnosti u koje sam se doveo proteklih godina. Kako? Postao sam dio jedne komercijalne mašine koja mi odnosi 11 - 12 sati života dnevno, razvio još uvijek, nadam se, blage probleme s donjom kralježnicom, zaokružio se oko trbuha, našao dobru ženu, putovao i dobro jeo - ukratko, brčkam se u buržujskoj kolotečini i, kad sve zbrojim i oduzmem, ne mogu se požaliti. Međutim, pri tom svemu sam izgubio i strast za svakodnevnicom, a s njom donekle i sposobnost čuđenja, potrebu za seciranjem, prokazivanjem, zviždanjem, razotkrivanjem, gnjavanjem po ranama itd. Najviše sam se cijenio kad sam bio prznica, divljak i kritičar svega i svačega, a upravo je reaktivacija bloga dijelom i pokušaj da se prisjetim samog sebe.

O čemu ću pisati na blogu? Pisat ću o svakodnevnim političkim, ekonomskim, znanstvenim i umjetničkim temama, s namjerom da uvijek ponudim neku drukčiju perspektivu, ne nužno ni ispravnu ni konačnu, ali svakako zanimljivu. Pisat ću o ratovima, znanstvenim otkrićima, zabludama, mitovima i svakodnevnim apsurdima. Za razliku od dosadašnje prakse, objavljivat ću i video snimke i fotografije gdje to bude prikladno.
Ipak, neposredni povod za reaktivaciju bloga trenutačna su zbivanja u Siriji. Okolnosti tamošnjeg rata uznemirile su me kao nijedan događaj posljednjih nekoliko godina. Tu svoju reakciju manjim dijelom pripisujem činjenici da sam sentimentalno vezan uz tu zemlju otkako sam je posjetio 2009., a većim dijelom nevjerici koja me obuzima kad čitam zapadnjačku medijsku propagandu koja je uspjela iskonstruirati informacijsko okruženje koje svijet postupno gura u katastrofu. Na tom komadu pustinje, u drevnoj mitskoj zemlji Shaam, svjedočimo nevjerojatnim događajima našeg doba; kompleksnim geopolitičkim igrama, sofisticiranim propagandnim ratovima, novoj vrsti religijskog fašizma koji je istovremeno neopisivo primitivan u svojoj brutalnosti i s tim nespojivo suvremen u metodama ratovanja. Predviđam da će rat u Siriji imate goleme implikacije na budućnost svijeta pa ću, tome sukladno, pokušati podići svijest o stvarima koje se, tamo događajući se nekom drugom, događaju nama i to upravo sada i ovdje. No, o tome više u sljedećim postovima.

Lepi Cane

Spektakl 9/11 - zašto smo nepovratno poraženi

nedjelja , 11.09.2011.

Debordov spektakl
U komentaru na revolucionarna društvena zbivanja 1968. Guy Debord je u svome djelu Društvo spektakla razradio koncept spektakla kao niz slika i prizora koji se odvajaju iz svih područja života da bi sačinili u svojoj ukupnosti određenu vrstu paralelne stvarnosti, pseudo-stvarnosti, koja zamjenjuje stvaran život. Spektakl se nalazi u beskonačnom broju oblika, od sportskih (npr. Olimpijske igre, Super Bowl), medijskih (uživo prijenos pada Berlinskog zida), marketinških (reklame) i zabavnih (npr. Disneyland) pa sve do političkih (vojne parade, izborne utrke) i kulturnih (izložbe). Prema Debordu, spektakl nije tek niz slika i prizora, već predstavlja konkretan društveni odnos među ljudima, i ne može se pojmiti samo kao proizvod masovne distribucije slika preko medija, već predstavlja pogled na svijet koji vlada u određenom društvu. Spektakl je proizvod vladajućeg sustava ili režima, a predstavlja kapital akumuliran do točke u kojoj postaje slika i kao takav se nudi za konzumiranje. On nužno predstavlja trenutno poboljšanje stvarnosti, premda u svojoj konačnici ima otuđenje čovjeka od društva i samog sebe.

Teror slike
Događaji od 11. rujna 2001. godine, kulminiravši u najvećem vizualnom spektaklu svih vremena, su na određeni način razbili kupolu pseudo-realnosti u kojoj je Zapad živio još od kraja Hladnog rata. Oni se mogu i moraju shvatiti kao ironični komentar ostatka svijeta na zapadnjačku pseudo-realnost života bez esence, neometan san učvršćen bijelim šumovima korporativnih motora, pasivno promatranje života i čvrsto odbijanje sudjelovanja u stvarnim životnim problemima koji su mučili ostatak svijeta.
Ironija poruke se sastoji u ovome: zabivši se u virtualni simbol financijske moći iz kojeg teče ovaj pseudo-život lišen svake esence, život ispijanja jutarnjih kava bez kofeina, jedenja nemasnog mesa, virtualnog seksa, virtualnih online identiteta, separacije prvo od društva, a onda i od samog sebe, teroristi su iskoristili jedino oružje od kojeg nema obrane: sliku urušavanja te pseudo realnosti. Za razliku od samih sredstava terorističkog napada (aviona nakrcanih gorivom), sama slika je istinski vršilac terora, ona je ne samo automatska posljedica čina, već i njegov jedini cilj. Prizor urušavanja zrakoplova sadrži izrazito snažan sado-mazohistički element koji izaziva autoimunu reakciju promatrača. Zbog singularnosti događaja (Habermas) i njegove magnitude, nismo ga sposobni pojmiti, ne razumijemo ga u potpunosti, osim u njegovoj površnoj manifestaciji; trauma koju on izaziva nije klasična, i da bi bili sposobni obračunati se s njom, događaj moramo moći dekonstruirati, svesti na poznate faktore, jer je to jedini način da traumu prebolimo.
Najbolji dokaz za ovo se nalazi u manijakalnim (neuspješnim) pokušajima Amerikanaca da shvate što se zapravo dogodilo, i to dandanas, deset godina poslije. Na CNN-u se vrte emisije koje rekonstruiraju čitav lanac događaja vezanih uz teroristički napad. Intervjuiraju se svi, od instruktora letenja koji su neznajući podučavali teroriste, do službenika na aerodromu koji su im izdali karte. Traumatizirani službenici s nevjericom govore o tome kako su izdali "uredne zrakoplovne karte" teroristima, a instruktor letenja pokazuje u kojem je zrakoplovu vježbao Mohamed Atta. U normalnim okolnostima bi običnost takvog događaja bila posve nezanimljiva, ali u ovom se slučaju običnost promeće u neku vrstu perfidnog fatalizma, igre bogova koji su orkestrirali horor, kao da u tom činu izdavanja karata ili vožnje avionom ne može biti nečeg običnog, jer su ti detalji dio ne-događaja, dio slike. Svaki prsten u lancu tako dobija mitsku važnost, jer običnost čina se mistificira i dodaje događaju koji time stječe svoju božansku prirodu. Izdavanje zrakoplovnih karata u stvarnom životu je običan događaj koji se nikad ne spominje; kontekstualiziran u singularnosti 9/11 postaje dio tih pseudo-realnih zbivanja.

Međutim, upravo se na ovom mjestu moć slike manifestira pogubno; u pokušaju da shvatimo što i prije svega zašto se to dogodilo, osuđeni smo na vječnu konzumaciju tog prizora putem masovnih medija, čime mu samo nakratko oduzimamo moć, i to u samom trenutku konzumacije slike. Konzumirajući sliku odnosimo dio njene moći jer je na određeni način trošimo, ali samo zakratko jer je nikad ne možemo konzumirati do kraja zbog njene sposobnosti reprodukcije od koje ne možemo pobjeći. Vraćajući se uvijek iznova putem masovnih medija kao svojem najodanijem savezniku, moć slike kao oružja se upravo nalazi u činjenici da promatrača tjera u opsesivno-kompulzivni poremećaj kao jedini mehanizam zauzdavanja i artikulacije događaja. S jedne strane teror slike zbog svoje inherentno sadističke prirode stvara strah u nama; s druge strane, mi, u pokušaju da kontroliramo svoj strah, pokušavamo se suočiti sa slikom putem konzumacije događaja (Baudrillard), ali odnosimo samo privremenu pobjedu; strah raste i neprestano se širi, i ne preostaje nam nego da se uvijek nanovo suočimo s tom slikom čime se ispoljuje mazohistička komponenta događaja, ali i same naše prirode. Drugim riječima, ovaj strah se ne može pobijediti, i on u nama otvara horizont nesagledivih mogućnosti apokaliptičnih scenarija, od atomske bombe na Manhattanu do napada biološkim oružjem koje bi povuklo milijune mrtvih. Upravo zbog ove rane koja krvari u budućnosti (Derrida), zbog neizlječive traume s kojom se ne možemo pomiriti, zbog mogućnosti apokalipse, ovaj je događaj singularan i, po mom mišljenju, možda i najvažniji nakon Drugog svjetskog rata.

Spektakl 9/11
Spektakl je prema Debordu uvijek nužno poboljšanje stvarnog života, i zato je poželjan. On je uvijek simbol dominantnog sustava ili režima, koji time izlaže svoju moć u javnom prostoru. Ovo djelomično i objašnjava našu traumu; suočeni sa spektaklom terora i smrti u njegovim dimenzijama, nismo mogli osvijestiti poboljšanje realnosti koje je događaj takve magnitude trebao imati; nasilno izbačeni iz svoje sapunice, shvatili smo da je spektakl otet, da nije dominantna hijerarhija njegov vlasnik (npr. korporacije ili konglomerati), već petnaestak anonimnih tipova koji su na nebu iznad Manhattana ispisali svoje simbole, zahvaljujući mogućnostima suvremene tehnologije i globalizacije. Umjesto poboljšanja koje smo očekivali, dobili smo samo uništenje i smrt, dakle, izigrani smo. Trauma je ovim potonula u ambis neizvjesnosti, odjednom je u našoj svijesti ocrtala snagu pojedinca i rasvijetlila ključnu civilizacijsku odjelnicu između Zapada i ostatka svijeta; sterilna, visoko higijenična egzistencija zapadnjaka koji želi život lišen svake supstance, virtualizaciju vlastitog postojanja - kava bez kofeina, reality showovi, bestjelesni rat automatskim letjelicama (Žižek) naspram neshvatljive spremnosti Onog Drugog da u igru uloži ono najvrjednije što posjeduje: vlastiti život (Baudrillard).
Ono što nadalje produbljuje traumu koja je nastala kao posljedica spektakla 9/11 jest jačanje autoimunosti promatrača. Spektakl je uvijek u natjecanju sa samim sobom, on mora nadmašiti vlastitu prijašnju verziju. Ovo objašnjava u posljednjim godinama nagli skok popularnosti ekranizacije svih mogućih apokaliptičnih scenarija, od nuklearnih bombi preko tsunamija i rastapanja Zemljine jezgre do kataklizmičkog uništenja Zemlje iz svemira putem asteroida ili kometa. Naša autoimunost se ovdje pojavljuje kao pozitivnost utoliko što djelomično služi apsorpciji traume, ali i prokazuje još jednu, možda i najvažniju, pobjedu terorista; zbog doživljene traume kao posljedice 9/11, naša separacije i otuđenje od svijeta se produbilo, i to bijegom u apatiju; kao rezultat toga izgubili smo sposobnost suosjećanja s tragedijama drugih, pa tako danas reagiramo na dnevne užase Iraka ili Afganistana s apatijom, već viđeno, posve imuni na horor i smrt.

Nasljeđe straha
Jer, ovaj rat slikom koji nas je uveo u doba spektakularnog terorizma u kojem se ratuje putem slika obezglavljenja, nasilja, krvi i smrti (Giroux) je i singularan događaj utoliko što je označio i trenutačnu pobjedu terora; sustav koji je postao njegovom žrtvom se ubrzo prometnuo u represivni sustav koji izjeda samog sebe, koji mora pod hitno pronaći neprijatelja pa makar i na kamenjaru Afganistana, ali ne uspijeva i zato se urušava (Derrida). U borbi protiv neuhvatljivog neprijatelja - slike - ugušili smo vlastite slobode i potisnuli vrijednosti kojima smo se dičili; okrenuli smo se protiv sebe i društva u kojem živimo, otvorili smo nekoliko besmislenih fronti koje su, kako se uspostavilo danas, dio razloga zbog kojeg je nastala financijska kriza; zato je naš poraz potpun i nepovratan.
Pomireni s kulturom straha i smrti u kojoj živimo, bez otpora skidamo svoje cipele i jakne na pregled usred Picadillya i goli ulazimo u avione. U nekim američkim tvornicama za proizvodnju mesa, životinje pred smrt tjeraju u beskrajne krugove u posebno dizajniranim labirintima, ne bi li ih primirili i opustili pred klanje koje ih čeka na ishodištu; na sličan način je naše društvo u posljednjih deset godina uronilo u kulturu smrti i straha u koju smo postupno uvedeni u ime sigurnosti i prividnog održavanja i obrane "našeg načina života". Ovo je možda i najstrašnija posljedica kulture straha u kojoj živimo, a u isto vrijeme najveličanstvenija pobjeda terora - gubitak ljudskosti i slutnja povratka u Camusov apsurd nakon Drugog svjetskog rata. Spektakularna slika rušenja zrakoplova i pada WTC-a označila je ulazak u kulturu straha i smrti, a Bin Ladenov prhki leš raspršen po površini Crvenog mora neće i nije promijenio ništa bitno; kulturni, psihološki, ekonomski i, naposljetku, civilizacijski procjep kojeg je stvorila slika je zauvijek promijenio naše shvaćanje svijeta u kojem živimo. Žižek u svojem eseju Dobrodošli u pustinju Realnog navodi kako se ništa značajno nije i neće promijeniti, osim svijesti SAD-a da snosi dio krivice za svjetske događaje. U kontekstu materijalizacije Girouxove kulture smrti i straha, Žižek je, nažalost, bio duboko u krivu.

Milan Bandić i sindrom glupog Hrvata

subota , 09.01.2010.

A u Saboru jutros isti debilizam,
čiji je stari bija ustaša,
a čiji partizan - Luka iz TBF-a

Nakon duge stanke, odlučio sam objaviti jedan post, duboko deprimiran situacijom oko predsjedničkih izbora i ludilom koje neobjašnjivo obuzima hrvatsku narodnu masu u ključnim trenucima izjašnjavanja o svojoj dobrobiti.

Nesumnjivo, Ivo Josipović je krajnje dosadan čovjek. Ima karizmu kalifornijske lignje (u kašeti istih), tandrka po nekakvom ksilofonu ili sličnom davežu od instrumenta, sliči na tipa kojeg smo maltretirali u sedmom razredu osnovne škole. Ukratko, nije sexy. Međutim, Ivo Josipović se zna lijepo izražavati, školovan je i bistar čovjek, razmišlja korektno, tek mu ponegdje izleti kakva bahata intelektualna fraza koja nervira "običnog čovjeka". Nema nekakve snažne stavove, liberal je i općenito prosječan. Shvaća koje su predsjedničke ovlasti i ne pokušava narod uvjeriti da će ukinuti harač.
Do sada je imao vrlo pristojnu prednost u anketama, dok nije napravio fatalnu grešku: rekao je da želi "crvenu" Hrvatsku. Na stranu činjenica što je ta izjava izvađena iz konteksta; političar takvog kalibra si nije smio dopustiti grešku tog razmjera, dati protivniku šansu da ga pomete sa zemljom.

Naime, u umu prosječne hrvatske ovce nema ništa zlokobnije od pomisli na komunizam. Prosječnog Hrvata možeš tući, pljačkati, lagati, varati, itd., ali sve će ti oprostiti dok stojiš na braniku Domovine. A glupi Hrvat smatra da na braniku Domovine stojiš ako držiš ruku na srcu dok svira himna, izgovaraš "šport" umjesto sport, nosiš križ na prsima i paradiraš na misi koju predvodi kardinal Bozanić o blagdanima. Upravo je u ovom momentu izbio na površinu Josipovićev diletantizam: on ne razumije elementarnu činjenicu da se glupi Hrvat povodi simbolima, ne sadržajem.

No, zato Milan Bandić to itekako dobro razumije. Ne pada mu napamet reći da je pošten čovjek dok sebe opisuje u tri riječi; to, na kraju krajeva, malo koga zanima. Ali zato zna ponoviti 10 puta da je on katolik ( i sve ovce protrnuše od ushićenja), da ga je primio Kaptol i da će obraniti Hrvatsku od komunizma. I tako se vraćamo u jedan felinijevski kadar, negdje u zabiti preorane Hrvatske, iza kakve brvnare ili negdje u sjeniku, i gledamo izvjesnog predsjedničkog kandidata kako spolno opći s ovcom. Ovca bleji u neodobravanju, ali trpi, stišće zube u ime Hrvatske slobodne od komunista, u ime sačuvanog križa na zidu predsjedničkog ureda. Jer ovci je važnije čiji je "stari bija ustaša, a čiji partizan" od činjenice da njena djeca žive u montipajtonovskoj državi u kojoj su afere skalpovi kojima se paradira i razmeće na Markovu trgu.

Ecce homo, s nekih 20ak milijunskih afera na kontu, graditelja zlatnih zahoda. Osjetio je kršćansku ljubav u srcu za vrijeme predsjedničkih izbora i biva odriješen sviju grijeha, pomilovan od mase koja će mu ushićeno reći "da". Bljesni križem, utri riječ, zavedi i zapali masu crvenim samokrijesom komunizma pa promatraj od Istre do Vukovara kako plamti srce i razum, hrvatska srca ujedinjena na braniku Domovine protiv zajedničkog neprijatelja - tipa koji svira klarinet. Taj tip, i njegov klarinet, jednom kad uđu u Banske Dvore uništit će sve, skinut križeve i pljunut po Domovini. To mi ne možemo dopustiti. Trebamo pravog čovjeka, koji će braniti naše simbole. Jer nas naši interesi i dobrobit ne zanimaju; ne, to je za pedere (koji će prvi glasovati za Josipovića). Mi želimo da se naša površnost i glupost propisno nahrane, da se opijamo i uznosimo mitologijom i poviješću hrvatskog naroda koja je prošla više estetskih korekcija od Fani Stipković. Mog su dida progonili partizani, pizda im materina, pa ću radije glasovat za lopova da nas pokrade, nego za ovu komunjaru. A naš Milan, premda je korumpiran (da parafraziram De Nira iz filma "Buđenja" - Ponekad ne znam jesam li glavni ja ili afere), neuglađen i apsolutno nepodoban za predsjednika - ipak je naš čovik. Iz naroda. Možda krade sebi, ali daje i nama. I vjeruje u Boga.
Nešto je duboko perverzno u iznenadnom uzdahu olakšanja nacije u trenutku spoznaje da je ipak jedan od dvojice kandidata vjernik, da nisu oba crvena. Narodna masa u ulozi svećenika pri sakramentu ispovijedi vraća odbjeglog sina pod svoje skute.

Nabrajati grijehe Milana Bandića je besmisleno. Ako Vas zanima, otiđite na www.mutna.com pa čitajte. No, kad se razbistri sva ta mutna voda, na površinu isplivaju iste one stare činjenice koje su obilježile njegov gradonačelnički mandat: opljačkan glavni grad pod izlikom razvoja, milijunske afere na njegovo ime, nedostatak manira i političkog iskustva, licemjerje i nedostatak skrupula. Takva osoba namjerava postati Predsjednik države, prvi čovjek (vjerni Duško vjerojatno drugi).
Ima ljudi koji će na ovaj post reagirati kako sam gore opisao; busajući se u prsa zazivati će Domovinu i križ, kuneći komunističku sablazan. Da se razumijemo, osobno mi Josipović nije simpatičan iz gore navedenih razloga. Ali glasovati za Milana Bandića značilo bi sebi pljunuti u lice, dopustiti da te netko čini budalom sljedećih pet godina.
Komunizam je davno završio, a križu neće biti ništa na zidu u Banskim Dvorima ako odaberem tipa s klarinetom.

On sigurno neće reći na prijemu u Bijeloj kući: "Obama, jedi mi iz usta".

Država-ubojica i smrtna kazna

srijeda , 17.10.2007.

Smrtna kazna je jedno od onih pitanja oko kojeg se vec godinama lome i lubanje i koplja. Protivnici smrtne kazne kletu se u njenu nemoralnost, slabu ekonomicnost,okrutnost i krajnju neucinkovitost pri prevenciji zlocina. Pri tome se drzava obicno prikazuje kao nedodirljivi mehanizam koji se i sam upusta u ubojstvo. Danas cu ponuditi jednu drugu perspektivu na drzavu-ubojicu.

Djuro Oreskovic je prije par dana izresetao dvojicu Zagrepcana u
tresnjevackom parku. Ubio je covjeka jer je izgubio sahovsku partiju. Ista osoba je vec prije osudjivana za tesko ubojstvo pa pustena nakon sedam godina robije.

Po mom misljenju, pravi izvrsioc ubojstava u tresnjevackom parku jest Republika Hrvatska, sa svim svojim kazneno-pravnim institucijama. Njen zlocin se krije u nesposobnosti neutralizacije drustveno nepocudnog elementa. Djuro Oreskovic je otprije evidentirani ubojica koji je dobio priliku opet ubiti.

Dakle, u cemu lezi krivnja RH i kako je ovo povezano sa smrtnom kaznom?
Pored svih realnih prigovora smrtnoj kazni-od kojih ja smatram mogucnost smaknuca nevinoga jedinim legitimnim prigovorm- jedno je nedvojbeno; pod uvjetom da je krivnja dokazana van svake sumnje, drustvo ce uspjesno neutralizirati prijetnju ukoliko covjeka osudi na smrt. Na takvo sto drusto ima svako pravo jer se ima pravo braniti.
Nedvojbeno je da smrtna kazna priziva ono krvozedno i tribalno u nama jer se kazna izvrsava fizicki, na samom tijelu,(vidi Foucalta) na najdirektniji moguci nacin; i upravo u tome lezi nase gnusanje prema njenoj sirovosti jer smo, na srecu ili nesrecu, indoktrinirani ucenjima Prosvjetiteljstva i opijeni idealima humanizma. Ovo svakako nije poziv na uvodjenje smrtne kazne, no dopustite sljedece: RH je, vrlinom svojih zakona,sprovela pravdu nad ubojicom prije sedam godina. Oreskovic je bio izoliran od drustva. Nazalost, Oreskovic je potom pusten cime je RH ubila dvojicu ljudi. Zasto?

U osjetljivom balansu pravde, trenutacni zakoni su takvi da stite pocinitelja, ali ne i zrtvu. Pocinitelju ce se pruziti maksimalna mogucnost rehabilitacije, a potom i resocijalizacije, pri cemu se sasvim kompromisno zrtvuje pravda kao ideal u ime prilicno apstraktnog ideala humanosti. Kad pustite osudjenog ubojicu na slobodu,paradoksalno polazete vjeru u nekoga tko ima vec dokazanu povijest psihopatologije i, sto je vaznije, sociopatije, dakle stalne ili privremene nesposobnosti egzistiranja unutar drustva. Prosto receno, kockate.

Organizacije poput Amnesty Internationala cesto vode statistiku o izvrsenim smrtnim kaznama. Pisu se izvjestaji o broju izvrsenih smrtnih kazni, broju osudjenika na cekanju, zakonima koji se donose u tu svrhu. No nigdje se ne vodi statistika o broju ubijenih od strane osudjenih ubojica koji su ubili ili u zatvoru, ili po pustanju na slobodu. Po mom misljenju, to je jedno od vaznijih pitanja. Svaka zrtva osudjivanog ubojice, zrtva je sistema koji nije bio sposoban zastiti drustvo od vec identificiranog ubojice. To se odnosi jednako na zrtve u zatvorima, kao i na zrtve na slobodi. Dakle,za svakog smaknutog od strane drzave, stavite po jednog smaknutog od strane onih koje je drzava pomilovala usprkos cinjenici da su osudjivani ubojice.

Ovdje dakle predlazem jednu novu statistiku: izbrojite izvrsena smaknuca na jednoj strani,a zatim na drugoj strani i zrtve onih ubojica koje je drzava pustila na slobodu,ili nedovoljna kontrolirala u zatvoru.

Smrtna kazna, relikvija izumrlih pravnih sistema, koliko god bila primitivna,
brutalna i nepodnosljivo karnalna u svojim manifestacijama, utjelovljuje osjecaj zadovoljenja pravde jer dodijeljuje zrtvi najveci moguci stupanj prava te zauvijek eliminira mogucnost nanosenja stete drustvu od strane vec identificiranog pocinitelja. RH je u slucaju Djure Oreskovica indirektno skrivila smrt dvojice ljudi.

Na divljacki,ali instinktivno i posve pravedan nacin, smrtna kazna kvantificira vrijednost ljudskog zivota u realnim omjerima: drugim ljudskim zivotom, odnosno smrcu. RH je zivot prve Oreskoviceve zrtve izjednacila sa sedam godina boravka u zatvoru, da bi potom skrivila indirektno smrt jos dvojice ljudi. Ono sto je ironicno u svemu tome jest sljedece: RH, postivajuci svoje zakone, milostivo je pomilovala osudjenog ubojicu odbivsi ga smaknuti,samo da bi nasumicno smaknula dvojicu nevinih muskaraca: jedina je razlika u tome sto to nije ucinjeno na elektricnoj stolici vec u mracnom parku na Tresnjevci.

Jos jedan od brojnih paradoksa: kad apeliramo za milost za osudjene ubojice koji nakon toga opet ubiju, cesto nenamjerno apeliramo za smaknuce nevinih. U svojoj milosti ponekad zaboravljamo da su neki ljudi jednostavno monstrumi. Ako cete biti milostivi,onda se pobrinite da drugi ne nastradaju zbog vaseg milosrdja.

Ponavljam, ovo nije poziv na smrtnu kaznu vec poziv na jedno promisljanje
o automatizmima koje prihvacamo bez razmisljanja i za koje se ponekad tako gorljivo zalazemo.


Lepi Cane

Povratak proroka

utorak , 01.05.2007.

Nakon devet mjeseci stanke, objavljujem povratak proroka i stapanje bratskih blogova Lokija i Charona. Prva u nizu Charonovih priča.


Heroinski san

U četvrtak, godine Gospodnje, (stvarno, koja je ovo godina, koji mjesec, jeli uopće četvrtak?), Sveto Srce Isusovo izranja kao bijeli monolit iz tople košnice ljudskog roda. Lagan kao bez duše lebdim na sedam milja dugačkim koracima. Kale i kalete su uže nego jučer i sve ih je teže razgrtati tankim, neuhranjenim ramenima. Volio bih misliti da sam umjetnik, ali to sam davno prestao biti; nekad i negdje davno postao sam bogom, premda se ne sjećam točno kako. Nisam ni slutio koliko je neusporedivo bolje biti umjetnikom.
U splitskim perivojima grane nisu više zelene, voće više nije obojano žutom tugom. Iz zjenice žutog zaleđenog oka isijavaju mršavi dugački pipci, odbijaju se o glomazne Dioklecijanove zidove, prianjaju svojim hladnim, sluzavim polipima o moja stisnuta jaja. Na proputovanju sam kroz ovaj grad, a opet mi se čini da sam jednom ovdje umro. Zima je stigla, svojim kužnim zadahom oljuštila boje sa rahitičnog drveća. Grane su mu tanke i suhe, pucaju mekano i milozvučno kao ljudske kosti.
Moje oči su zelene, luđački zelene i otrovne poput absinta, i prodiru kroz nevidljive zidove paklenih kosturnica ravno u atom Boga. Ruke su mi najednom lijepe, tako lijepe da ih poželim skriti od grešnog oka krvožednih majmunolikih nakaza čije nozdrve trepere poput krila kolibrija. Uronjen sam u fluid nekih davnih uspomena, raznošen poput planktona po egzotičnim obalama: rastu mi škrge na bijelom vratu. Heroin klizi kroz staklenu opnu mojih žila sporo i moćno poput ledenjaka kroz fjordove.
U ovoj priči, priči o jednom, ali ne i kada, večer se spušta na grad, purpurna i prijetvorna, a zajedno s njom i pandže iz šapa noćnih predatora. Svugdje, među mramornim pločama palače, kroz žljebove i ožiljke na masivnim zidinama, svugdje rastu žućkaste vlati spaljene trave, grad se pretvara u savanu, u zvjerinjak Serengetija. Sablasni sjaj u očima lovca vabi očnjake iz mesnih kesica ponad građanskog osmijeha, hormoni straha u žlijezdama plijena razdražuju glad ožičenu kavezom ljudskosti. Spreman sam i žedan. Neutaživo žedan.

Istina o Che Guevari

srijeda , 23.08.2006.

Zahvaljujući vrlo prikladnom sindromu višestruke osobnosti, danas se opet promećem u hermafroditno, metamorfno nordijsko božanstvo, Lokija. To ukratko znači da mi je neka budala na piku, a danas u emisiji imamo vrlo posebnog gosta. Radi se o Ernestu Guevari de la Serni, najvećem čarobnjaku medju zločincima, koji je svoju karijeru revolucionarne legende izgradio na smrti nekoliko tisuća nevinih ljudi, pobijenih za vrijeme njegovog revnosnog dužnovanja kubanskom režimu. Uz milozvučno klackanje njegovih prašnjavih kostiju u mojoj kosturnici, čitajte o blistavim vrhovima njegove mesarske karijere, kupujte razglednice iz La Cabane i suvenire iz konc-logora u Cheovoj izvedbi.

Che – biografija čovjekoljubova

Fascinantno je, prije svega, da stari Che čak ni doktor nije bio. Kao propali student medicine, potucao se prvo tu pa onda tamo, obradjivao nevine seljančice u potleušicama uz prašumu. Fidela će upoznati otprilike 1955. i zajedno će zbaciti Batistu, prokletu kapitalističku svinju ( Viva La Revolucion!). Kao poslušno ratno pseto, Che će biti nagrađen visokim položajem Castrova najbližeg suradnika, ali i položajem nadglednika zatvora La Cabana u kojem dobija priliku prakticirati sve svoje mesarske talente. Prema raznim podacima, koji variraju od nekoliko stotina pa do 1897 ubijenih u periodu od 6 mjeseci njegova sefovanja La Cabanom 1959., Che svojim predanim radom zasluženo dobija titulu «Pola Pota koji nije studirao u Parizu». Ubijeni su bili politički zatvorenici, neprijatelji režima.
Guanahacabibes je teško izgovorljiva riječ, a ujedno i ime radnog logora u kojem su sretni Kubanci svojevoljno gradili komunizam pjevušeći borbene na španjolskom. U tom sretnom mjestu zatočeno je nekoliko tisuća raznih nepodobnika s kojima Che nije znao što učiniti, jer im je teško bilo dokazati krivnju za neku prljavu antikomunističku rabotu. Mahom homoseksualci, katolici, Jehovini svjedoci(vjerojatno su mu došli na vrata i nabili pressing da kupi kalendar), disidenti, AIDS pacijenti, Afro-Kubanski svećenici, ti su ljudi bili sustavno zlostavljani, silovani, pretučeni i po volji ubijani.
I kao revolucionar bio je nula. Kad je Cheu dozlogrdilo gimnasticirati na Kubi, indoktriniran Staljinizmom i fiks-idejom o trijumfu nad kapitalizmom, odlučio je povesti revolucije diljem svijeta. Netko ga je uvjerio da mu to ide od ruke pa je odlučio da mora darovati pravdu svakom kontinentu. Otišao je u Kongo i svoje neograničene sposobnosti stavio na raspolaganju izvjesnom Pierreu Muleli, s kojim vrlo privremeno zbacuje tamošnji korumpirani kapitalistički režim. Mulele, nakon zauzimanja Stanleyvillea, pobivši sve ljude koji nose kravatu (simbol kapitalizma – što bi tek Hrvatima učinio!), dokazuje svoj dobar modni ukus. Nakon što je prvo pobio sve koji znaju čitati. Inače, ta revolucija u Kongu bila je najneuspjelija od svih koje je Che ikad poduzeo.
Svoje legendarno umijeće gerilskog ratovanja Che pokazuje obučavanjem gerilskih vojski u Panami, Nikaragvi, Dominikanskoj Republici i Haitiju – sve bijedno propale, sa izuzetkom Nikaragve. Zapravo, pojavljuje se i sumnja u njegov doprinos revoluciji na Kubi, jer postoje svjedočanstva da je presretnuti vlak sa vojnim pojačanjima Batisti osvojen zahvaljujući podmićivanju jednog od Batistinih generala.
Kao ekonomist, čovjek je bio potpuna katastrofa; u vrijeme njegova menadžmenta Kubom, prinos trske je pao za polovicu te bi ljudi vjerojatno umrli od gladi da nije bilo ruskog spoznorstva u vrijednosti nekih 100-ak milijuna zelenih.

Važan je princip: ljudskost coup de gracea
Međutim, nakloni mislioc će dozvoliti, moguće je da je Che sve ove zločine počinio u ime nekakvog apstraktnog općeg dobra, da je u duši zaista bio «najkompletnije ljudsko biće», kako ga je naivno nazvao veliki Jean-Paul Sartre.
Prilažem sljedeći citat Cheove ljudskosti, upućen svim gerilcima diljem svijeta: «Revolucionar mora postati hladna ubojita mašina motivirana čistom mržnjom». Nakon što je neke suborce eliminirao zbog kojekakvih razloga, jednostavno bi im konfiscirao imovinu. Trebalo čovjeku.
Međutim, možda i najvažniji dokaz veličine njegova divna srca, bio je coup de grace. Coup de grace, udarac milosti, izvođen je vjernim koltom 45, čiju bi cijev prislonio uz žrtvin potiljak. Nakon što bi dražesna mješavina kostiju lubanje, mozga i sukrvice uprljala njegove seksi jagodice na potamnjelim obrazima, negdje biste u daljini vidjeli članove obitelji usmrćenoga kako primjerno paradiraju prizorištem, kao upozorenje drugima.
Pitanje koje se postavlja, dakle, jest sljedeće: kako je taj psihopat postao toliko cijenjenim simbolom revolucije i otpora?

New age hagiografija (biografija svetaca)
Odgovor se opet nalazi u staroj dobroj propagandi. Zahvaljujući intelektualnoj zrelosti prosječnog konzumenta, koji ne prepoznaje glavu od anusa, Che je postao kapitalistički brand, prepoznat i poštovan u svim kulturama podjednako, baš kao što je prepoznat logo Adidasa i Nikea. U svijetu lepršave slaboumnosti, plitkog treperenja u kojem se intelektualno nanosi kao gel na kosu, isključivo za frizuru, sve je moguće prodati; potrebno je imati seksi jagodice, biti mladi leš i trabunjati nesuvisle gluparije pa će se prašina onih 2000 kostura pomesti pod tepih. Kad vam hagiografiju pišu nepobitni autoriteti hispanistike (poput Jordana J. u Hrvatskoj), a nemaju ni najosnovnije informacije o tematici ili žrtvuju akademski kredibilitet u ime profita, onda nemate problema: masivni val komercijalnog pranja mozga postupno će preplaviti sve medije i laž ćete uzeti zdravo za gotovo ( pogledaj dolje post o posljedicama «vlastitog mišljenja»). Znanje nikad nije bilo dostupnije, a opet nikad nismo znali manje: 95% ljudi smatra Che Guevaru istinskim herojem malog čovjeka. Potrebna je golema re-edukacija da bi se to ispravilo, a u Cheovom slučaju vjerojatno je već kasno.
Kako je to Churchill jednom rekao: «Povijest će mi oprostiti jer ju namjeravam napisati». Viva Che!, kad nas je vec zaj****.


Izvori:

http://www.frontpagemag.com/Articles/ReadArticle.asp?ID=19823

http://www.independent.org/newsroom/article.asp?id=1535
http://www.independent.org/newsroom/article.asp?id=1535
http://www.independent.org/newsroom/article.asp?id=1582

Update: 28.8.2006 - Kretenima koji me optuzuju za distorziju cinjenica: naucite jebeni engleski jezik pa cu vas mozda i uzeti za ozbiljno. Cinjenice su do posljednje TOCNO prenesene iz navedenih izvora, a kao sto sam vec napomenuo Iri, osoba koja pise za Independent Institute je Mario Vargas Llosa, vjecni kandidat za Nobela. Covjek nema nikakva interesa u podrivanju vlastite reputacije sirenjem lazi u svrhu jeftinog publiciteta. Ako vas zanima ugodnija istina, odite na http://www.che-lives.com/home/ gdje mozete kupiti ikonu borbe protiv kapitalizma na 27 razlicitih T-shirtova sa Cheovim likom i neizbjeznim clicheem "stvari koje ne zele da znate". Skepticima ipak prilazem 10-ak izvora o liku i djelu Chea - obratite pažnju posebno na listu imena žrtava.

http://www.slate.com/id/2107100/
http://www.newcriterion.com/archive/23/oct04/che.htm
http://www.newsmax.com/archives/articles/2004/2/23/171252.shtml
http://www.usatoday.com/news/opinion/editorials/2005-10-30-guevara-edit_x.htm
http://www.therealcuba.com/MurderedbyChe.htm lista imena žrtava
http://www.cubanet.org/CNews/y05/apr05/11e3.htm
http://www.fiu.edu/~fcf/che.html

Savjest u ulozi Boga

srijeda , 16.08.2006.

U famoznoj korespondenciji između Umberta Ecca i Kardinala Martinija “Belief / Non Belief”(zaboravio sam hrvatski naslov), koja je zamišljena kao ogledni primjer konstruktivnog dijaloga izmedju ateista i katolika, Eco u svom završnom pismu - nudeći odgovor na Martinijevo pitanje čemu utječe onaj koji ne vjeruje ni u šta, odnosno gdje pronaći autoritet koji daje odgovore na pitanja dobra i zla- postavlja savjest pojedinca kao surogat za katoličkog Boga. Drugim riječima, baš kao što katolik utječe Bogu kad se nađe pred iskušenjima, tako i ateist utječe vlastitoj savjesti koja ga kažnjava ili nagrađuje za počinjeno zlo ili dobro. Pošto se ta Ecova raščlamba nalazila u posljednjem pismu na koje, koliko ja znam, Martini nije odgovorio, uzimam si, prilično drsko smijem dodati, pravo pokušati dati odgovor na Ecovu ideju koju su neki komentatori nazvali briljantnom; ona je za mene osobno, premda vrlo promućurna i praktična, prilično pogrešna i to zbog razloga koju ću navesti dolje. Ovaj esej pripada onoj apstraktnoj vrsti ideje koja je empirički problematično dokaziva, ali je od velikog interesa za mene osobno, ako ni zbog čega, a ono zbog same činjenice što je nekonvencionalna, dakle provokativna.

Univerzalni zakoni

Dakle, Martinijevo pitanje je pitanje Višeg autoriteta. Katolik sve odgovore na sva pitanja dobiva iz ideje Boga, odnosno Božje riječi koja se nalazi u Bibliji. Baš kao što se iz jednog ustava deriviraju amandmani tom istom ustavu, tako se svi odgovori za jednog katolika dobivaju iz univerzalnih prinicipa koji su objedinjeni u Bibliji, poglavito u Novom Zavjetu. Za katolika Bog je metafizička institucija ljubavi i straha u isto vrijeme; nijedan drugi zakon nema imperativ pred njim, što automatski isključuje svaku kalkulaciju interesa na ovozemaljskom, individualnom nivou; on je nedodirljiv i vječan, samom vrlinom činjenice što je smješten u domeni metafizike, dakle neporeciv. Za katolika, Božja riječ je duhovna kralježnica svijeta, smisao i odgovor na sva pitanja.
Uzevši u obzir sve navedeno, Martinijevo pitanje je posve jasno: gdje se nalazi odgovarajući autoritet za jednog ateistu?

Kao što sam već naveo, Eco apelira na vlastitu savjest kao najbliži pandan katoličkom Bogu.

Organ za moral

Problem sa Ecovim lucidnim odgovorom je taj što je savjest socijalni konstrukt. Ona ni u kom slučaju ne može odigrati ulogu vrhovnog autoriteta, jer varira od pojednica do pojedinca. U konstrukciji savjesti ateiste nalazimo kulturne i moralne, ali i socijalne pa čak i ekonomske parametre. U vrlo složenoj aritmetici koristi i boli, često žrtvujemo jedno da bi dobili drugo, što savjest čini poroznom raznim oblicima manipulacije. Za razliku od univerzalnog autoriteta katoličkog Boga, ona se nalazi u nama i premda je posve apstraktna, ona nije metafizička u svom najvažnijem dijelu: onom koji joj omogućuje da objedini nepromjenjive principe kao zrcala univerzalnih vrijednosti. Ona u najvećem dijelu počiva na moralu koji je varijabla promjenjiva od kulture do kulture; dakle, unutar nasumičnog socijalnog okružja, savjest u najbolju ruku može služiti kao navigator za optimalno snalaženje unutar tog istog socijalnog konteksta. U islamskim zemljama posve je dopustivo istući ženu kako bi je se „naučilo pameti“, ili u nekim plemenima na Papui prakticirati pederastiju; pojedinac koji prakticira navedene radnje ne može imati problema sa vlastitom savješću, jer je ona konstruirana na takav način da živci u tom moralnom organu (termin posuđen od Hemsterhuisa, 1772.) neće reagirati na podražaj, neće rezultirati kajanjem, pa ni shvaćanjem o pogrešnosti jednog takvog čina. Savjest je u svojoj manipulativnosti vrlo lako anestezirati. Prisjetite se samo nacističke Njemačke i neophodne dehumanizacije Židova kojoj je bio cilj ljude degradirati u životinje kako bi se olakšala kolektivna savjest njemačkog naroda: puno je lakše nekoga ubiti, ako ga lišiš njegovih ljudskih kvaliteta. Ta je praksa i danas uobičajena pri planiranju ratnih zločina.

Neuvjerljivi autoritet

Čak i ako dopustimo da je moguće pojmiti savjest kao vlastitog unutarnjeg suca i krvnika, da regulira moralne procese u nama snagom radosti ili unutarnje boli, ona konačno ne odgovara na pitanje objektivnog dobra ili zla, ona ne objedinjuje univerzalne ljudske vrijednosti. Kao socijalni konstrukt ona ne priznaje viši autoritet, čime gubi sposobnost transcedencije: u svojoj skučenosti ne poznaje viši autoritet u ime kojeg bi žrtvovala vlastite interese i pobude, jer je isključivo vezana za pojedinca. Ako ne poznajem više interese koji transcendiraju ovozemaljsko, onda sam rob vlastite savjesti koja je zauzvrat rob okolnosti. U ime čega da žrtvujem vlastiti život za život nekog djeteta koje je u opasnosti i, ako se ne usudim, zbog čega je to uopće osudivo? U nedostatku višeg autoriteta, odgovor je jednostavan: nije osudivo i ne bi trebalo izazvati sablazan, jer postupam po vlastitoj savjesti koju je konstruiralo to isto društvo. Pokreće me vlastiti interes, nagon za preživljavanje i onaj stupanj društvenog obzira koji mi garantira slobodu od boli. Čista kalkulacija.
Katolik će odmah pronaći odgovor na takvo pitanje: u ime ljubavi prema svomu bližnjemu. Ako pak ne postupi prema očekivanju, zna da se ogriješio o zakon koji je nad svim drugim zakonima, zakon koji ne dopušta kalkulaciju: u tom se slučaju savjest javlja isključivo kao krvnik, a nikad kao sudac.

Dakle, u zaključku, mislim da se Ecovo poimanje vrhovnog autoriteta ne može smatrati uvjerljivim. Savjest kao sudac ne može nikada biti posve dosljedna, jer ovisi o svim spomenutim varijablama. U najbolju ruku može poslužiti kao indikator unutarnje adaptiranosti na društvene norme, ali smatram da je posve iluzorno shvaćati savjest kao na način koji Eco sugerira. Uz duzno postovanje prema njegovom liku i djelu.

Loki

Napast Nedužnosti 2: vražja matematika i medijski rat u Libanonu

ponedjeljak , 07.08.2006.

U jednom od donjih eseja, spomenuo sam koncept viktimizacije kao najpodmukliji oblik manipulacije nasumične populacije u svrhu samopripisavanja dubioznog legitimiteta agresorskim pretenzijama manipulanata. Drugim riječima, neophodno je projicirati identitet žrtve na počinitelja, kako bi masa pronašla opravdanje vlastitim akcijama – anestezija vlastite savjesti pomoću univerzalnog prava na samoobranu ili osvetu za počinjeni zločin. Ovim esejem idem korak dalje; pokušati ću objasniti mehanizme kojima se isti koncept koristi za dobivanje podrške svjetske javnosti, na primjeru rata u Libanonu.

Vražja matematika: 144 mrtva = 2 oteta

U gotovo svim svjetskim medijima razlog, tj. povod ratu, bila je otmica dvojice izraelskih vojnika od strane Hezbollaha. Izraelcima je to bio nedvojbeni signal za početak svekolike ofenzive i agresije na libanonski teritorij. Ono što sve svjetske novinske agencije nisu prenijele, ili su zaboravile prenijeti, bilo zbog kontrole medija od elemenata kojima odgovara iskljucivo izraelska verzija priče, bilo zbog nekog drugog apstraktnog razloga, jest vijest da je samo dan prije IZRAELSKA TERORISTIČKA GRUPA „Gilad Shalhevet Brigades“ otela dvojicu palestinskih radnika. Par dana prije toga, ubijen je jedan od dužnosnika Islamskog Jihada, grupe povezane sa Hezbollahom, od ruke atentatora navodno dirigiranog od Mossada, izrealske tajne službe. Iako izvor potiče iz Libanona, čak je i novinar jednog od najtiražnijih dnevnih novina u Izraelu napomenuo da je Izrael morao biti svjestan da će izazvati reakciju Hezbollaha. O tome koliko je Izrael bio svjestan te cinjenice svjedoci podatak da je od svih ratova od 1948. u kojima je Izrael sudjelovao, za ovaj bio daleko najspremniji – u periodu od godine dana učestalo su se izmjenjivale simulacije i vježbe onoga sto gledamo danas.
Dakle, matematika je u najmanju ruku čudna: dva oteta Palestinca vrijede neusporedivo manje od dva oteta izraelska vojnika pa je logično da krenemo u rat. Jesam li napomenuo da je u posljednjih devet mjeseci, od rujna 2005. do lipnja 2006., ubijeno 144 civila kao rezultat izrealskog nasilja u Gazi – većinom žena i djece -, dok je kao rezultat palestinskog nasilja iz Gaze ubijeno tocno 0 izraelskih civila? Sve podatke koje sam podastro možete pogledati ovdje, na stranici organizacije zadužene za pošteno pokrivanje dogadjaja od strane masovnih medija.

Vizualni efekti

Sve gore navedene informacije, sasvim slučajno izostavljene iz svih velikih medija, dalje blijede u usporedbi sa direktnom vizualnom informacijom iz ratom zahvaćenih područja. Taj vizualni ratni spektakl je u ukupnosti medijski kreirane ratne priče daleko najimpresivniji element i kao takav se ne može dovoljno naglasiti. Na medijskom teritoriju ciljane populacije, čija je podrska neophodna za nastavak rata, na medijskom teritoriju SAD-a, rat u Libanonu se prenosi na sljedeći način: CNN, uz FOX najutjecajnija tv-postaja, šalje u Haifu, grad raketiran od strane Hezbollaha, svoje najbolje reportere koji prenose zbivanja iz grada. Tu reporteri odlaze na misiju sa kolima hitne pomoći koji za čitavog jutra uspijevaju pronaći jednog tipa koji je dobio srcani udar(!) kao rezultat straha od libanonskih raketa. Masakar libanonskih civila se istina takodjer spominje, ali samo sporadično. FOXtv, sa druge strane, spekulira o konspiraciji navodnog izraelskog bombardiranja Kane, i to nakon što se Izrael javno ispričao!! Nevjerojatno!! Zbog poštenosti rasprave, treba priznati da je britanska televizija puno pažnje posvetila Kani, što je neke gledatelje navelo da se upitaju ne gledaju li dva različita rata na dvije različite televizije. Podatke pronadjite ovdje.

Anđeo osvete – vuk u ovčjoj koži

Sve gore navedeno je ključno za ideju viktimizacije i kao rezultat iste, univerzalnog prava na osvetu. Savjest vlastitog naroda se mora anestezirati i ušutkati kako bi se opravdale racionalno neopravdane akcije, ali isto se mora učiniti i sa savješću svjetske javnosti. Ako uspijete svjetsku javnost uvjeriti da ste vi žrtva i da se na kraju krajeva samo branite, nema kraja milosti koju ćete uživati od svijeta žednog pravde. Status žrtve se najbrže dostiže kroz frekventnu repeticiju dubiozne informacije, koja vrlinom vlastite milozvucnosti ulazi u uho i oko gledatelja, i tamo se permanentno nastanjuje kao aksiom i neprikosnovena istina: kad se laž dovoljno puta ponovi, postaje istina. Nažalost, nemam podatke iz ovog rata, ali imam iz konflikta izmedju Izraelaca i Palestinaca iz 2002.: u razdoblju od početka Intifade 2000. pa sve do 2002., u večernjim vijestima ABC-a, NBC-a i CBS-a riječ OSVETA se 150 puta koristila kako bi se objasnio konflikt izmedju Izraelaca i Palestinaca. Od toga 79% otpada na izraelsku osvetu Palestincima, točnije devet puta više nego na palestinsku OSVETU Izraelcima. Kad se koristi termin OSVETA, zauzima se prvenstveno obrambeni stav i peru ruke od počinjenih zločina. Istina, ponekad to jest opravdano, ali sudeći po navedenim podacima, to ne vrijedi za današnje dogadjaje u Libanonu. Čitajte ovdje za više informacija.

Neodoljivo iskušenje nevinosti

Ono što je zaista zastrašujuće u čitavoj stvari jest lice i naličje groteskne maske humanizma koje se krije iza perfidnog koncepta viktimizacije. U beskonačnosti vizualnih argumenata, iskrivljene percepcije stvarnih zbivanja i brainwashinga svjetske javnosti od strane agresora, u podsvijesti gledatelja bombardiranim stotinama verzija istine klija sjeme rezignacije; osjećamo kako u zbunjenosti i nemoći promatramo taj čitavi spektakularni pakao i polako se navikavamo živjeti u takvom svijetu. Još jedan običan dan u Iraku ili Libanonu: poginulo je 60 civila. Upravo je to zamka koju moramo izbjeći, to nesvjesno podrivanje vlastite moći. Inače, ukoliko postanemo inertni i nezainteresirani za svijet oko sebe, snositi ćemo dio odgovornosti za žrtve koje zaista jesu ŽRTVE. To je istinska opasnost viktimizacije: kad dođe vrijeme, nećemo biti u stanju prepoznati ŽRTVU od KRVNIKA.

Pozdrav,

Loki

HAJKA NA POTHEADE

srijeda , 26.07.2006.

Potaknut postanjem ovoono-vog intervjua sa Anom Lovrin, ministricom pravosudja, odlucio i sam dati mali osvrt na problem. Naime, za neupucene, tim bi se zakonom prodaja jednog jointa ili uzgoj 3 ili vise stabljika konoplje kaznjavali do urnebesne 3 godine zatvora. Ostre kritike su otprilike jedina reakcija na sam zakon; no, jesu li one opravdane? Moje pitanje je,dakle,sto se postize tim zakonom, odnosno koje su njegove pozitivne i negativne strane?

Pozitivne strane:

Jedna od pozitivnih strana je svakako rana priprema HDZ-a za predstojece izbore; droga se u javnosti percipira kao ultimatno zlo, spusteno na Zemlju od Sotone, i HDZ je konacno rezolutno krenuo u mitolosku borbu onkraj dobra i zla.

Ovome bi se mogla pridodati jos i korist dobijena od skretanja paznje sa stvarnih problema koje muce hrvatsku javnost ( npr., da se skrene pogled sa konvulzirajuce lesine hrvatske ekonomije koju bi netko milosrdan trebao upucati winchesterkom u lubanju) - premda odmah priznajem da je to cista spekulacija.

Ne mogu se niceg vise sjetiti: molim osjetite se pozvanima dopuniti listu, jer ono sto ministrica navodi kao prednosti biti ce pobijeno na listi negativnih argumenata.

Negativne strane:

Deterrent effect: - hoce li taj zakon pozitivno utjecati na smanjenje konzumacije droge? Praksa kaze da nece. Sindrom zabranjenog voca: sto je nesto provokativnije, otrovnije i nedostupno, nama draze i milije. Dakle, vjerojatno ce uslijediti samo povecana konzumacija, poznavajuci nas balkanski mentalitet. Sto me dovodi do...

Preopterecenja rada sudova: - s obzirom na broj potheadova u nasoj zemlji, sudovi ce biti toliko zatrpani sa radom da cete docekati presudu slucaja iz 2006. otprilike 2020. Zapravo, iz svega ce u mnogim slucajevima doci do zastare zlocina, opet zbog sporog procesuiranja slucajeva. Netko medjutim mora ubrzati proces zbog spomenutog razloga jer bi se pravosudje moglo okarakterizirati kao leglo lopovluka. Iz cega slijedi...

Povecana korupcija: - netko ce morati olaksati posao sudaca, a tko ce bolje nauljiti mehanizam od dobre stare "plave koverte"? Korupcija,nazalost, ne dolazi iskljucivo iz donjih nivoa pa ce nasi vrli panduri odjednom dobiti...

Neslucenu moc donjih nivoa:

onu ucjene, jer odjednom karijera mladog covjeka visi o jednom jointu - dakle, bolje dat panduru 500kn, nego zavrsit tri godine na robiju. Tu su dalje i bahatost i pokvarenost koje nastaju kao rezultat posjedovanja moci. Dakle, weedheadi, pognutih glava kraj gospodina policajca, jer usprkos prirodnoj skromnosti nasih pandura, nemoguce je izbjeci deformaciju osobnosti koja se ponekad jos naziva profesionalnom.

Rezime:
Korupcija, maltretiranje, porast konzumiranja droge=udaljavanje od EU-a. Ne vjerujem da nasi vrli politicari nisu toliko racionalni da shvate apsurd ovog zakona.

Prognoza: nece ovaj zakon jos dugo. Iskreno se nadam da je prognoza tocna. Bolna je cinjenica definitvno se uvjeriti da zemlju vode klauni, ali ovako nesto je posve neshvatljivo. Prilicno je jadno kad osoba usporedi joint sa otmicom ili ubojstvom. Ne samo zbog bezumlja usporedbe, vec zbog gubitka veze sa realnoscu doticnog zakonodavca.

Nadam se da vam se svidja ovaj vertikalni rezon.

Pozdrav,

Loki

Napast Neduznosti

ponedjeljak , 17.07.2006.

Napast Neduznosti

Upravo sam gledao Epicentar u kojem su gostovali Djapic, Biscevic i Blagonic s jedne strane te Aleksandar Vucic, predsjednik Srpske Radikalne Stranke s druge (U Srbiji,doh!).

Komuniciraju,dakle, Djapic i Vucic, a tema je isplata ratnih steta Hrvatskoj kao rezultat Velikosrpske agresije. Kaze Djapic kako to mora biti politicki prioritet, jer da se ne mogu graditi buduci odnosi na klimavim osnovama i nerijesenim pitanjima, na sto mu Vucic odvrati kako on ne razmislja na takav nacin, vec da on ta razaranja vidi kao rezultat Velikohrvatske ideje(???). Taj Vucic je nedvojbeno pacijent svoje vrste,sto se naravno od njega i ocekuje, s obzirom da predvodi 45% zatucanih cetnickih radikala; medjutim, ono sto me je zaprepastilo, bio je Djapicev odgovor na Vujciceve nebuloze:
"ja postujem gospodinovo misljenje, ali se s njim ne slazem."

Kao da se cinjenica da su nam pregazili drzavu tenkovima moze sagledati iz vise perspektiva; kao da se cinjenica da su uspostavili banana-republiku SAO Krajinu sa jedinim ciljem podrivanja i unistenja Hrvatske (Vucic je to objasnio cinjenicom
da su to bili dragi gradjani koji su se okrenuli protiv Hrvatske jer su htjeli zauvijek zivjeti u SFRJ LaLaLandu) moze pripisivati razlicitim nacinima razmisljanja;kao da se svi
oni izgubljeni zivoti mladih ljudi mogu pripisati nekakvoj apstraktnoj percepciji realnosti.


Ovo je, dakle, jos jedan primjer potkopavanja zdravog razuma. Sve sto trebate napraviti jest prvu glupost koja vam padne napamet etiketirati "mojim misljenjem" i automatski cete joj pridati legitimitet. U duhu imbecilne interpretacije onog sto bi trebao biti demokratski diskurs,hrvatska javnost je bila prisiljena slušati radikalnog sprskog nacionalista kako iznosi u eter groteskne lazi omotane u celofan povijesnog relativizma,zasnovanog na izlizanom clicheu sumnje u tocnost interpretacije povijesnog dogadjaja od strane pobjednika. Naravno da Vucic dobro zna kakva zaista jest povijesna istina,ali on za razliku od Djapica nije smeksao svoje stavove (vjerojatno jer za takvo sto jos nije doslo vrijeme). Ja sam se osobno zgrozio nad onim sto je Vucic govorio; njegova interpretacija povijesti spada u znanstvenu fantastiku te smatram da je Hrgi bila duznost automatski ga iskljuciti iz emisije nakon onako iskazanog bezobrazluka; zapravo, sama cinjenica da je to omotao u misljenje, svjedoci o degutantnom licemjerju govornika, ali i o neunistivosti uvijek spremnog bend over stava domacih politicara o kojem svjedoci spomenuta plasljiva reakcija.Vrhunac peformansa Vucic je dosegao vjernom interpretacijom modernog europskog politicara zgrozenog primitivizmom svojih sugovornika. Ogradio se od invektiva gdina. Blagonica i zazelio svima laku noc, jer, eto, on, takav intelektualac, nema mjesta medju plitkim plebejcima.

Taj spomen Velikohrvatske ideje podsjetio me opet na jednu drugu ideju, toliko inherentnu srpskom mentalitetu. Viktimizacija, dragulj ireverzibilne patologije srpskog poimanja stvarnosti. Opet su oni zrtve. Zrtve Velikohrvatske agresije, oni su se morali braniti, braniti svoj narod u demokratskoj republici SAO Krajini. Sindrom sjecanja na kolektivnu sramotu i jaram pod turskom cizmom, cini se da je postao materijalni dio genske mape, gen koji se aktivira kako se politicka situacija ususka u novovjekovnu dremovnost. Pascal Bruckner je to u "Napast Neduznosti" briljantno objasnio. Ako niste, iskreno preporucam da procitate. Ako mislite da pretjerujem,odnosno generaliziram, onda znajte da otprilike 45% stanovnistva Srbije podrzava Vucica - daleko najjaca stranka u Srbiji.

Toliko od mene.Sad sam rijesio neke ispite na magisteriju pa cu i blogati
cesce. Adieu.

Eh, da, vi koji me posjecujete sa vremena na vrijeme, obratite paznju na
link sa desne strane pod imenom Charon splavar. Duze vremena sumnjam da covjek prepisuje vlastite snove na blog, a to me beskrajno odusevljava.

Handsome Kane,

DA VINCI CODE

ili

4 pitanja koja dokazuju da je teorija sranje


U subotu, za vrijeme redovite pijanke,prijatelj me,kao vrhovnog autoriteta za pijane diskusije, pitao sta mislim o Da Vincijevu kodu. Dan nakon toga sam izgubio vjeru u ljudski rod.

Pitanje koje se iskristaliziralo nakon sto sam nesto vise saznao o Da Vincijevom kodu i koje ce me progoniti do kraja zivota je sljedece: Kako se ljudska rasa uspjela odrzati na zivotu sve
ove puste milijune godina? Zbilja nema glupljeg entiteta od nasumicne mase homo sapiensa.

Naime, 55% katolika je izjavilo, po nekoj anketi, da im se vjera na ovaj ili onaj nacin poljuljala nakon sto su procitali DaVincijev Kod. Zanemarimo da nema nepouzdanije znanstvene discipline od
statistike; zanemarimo da su pitanja konstruirana tako da je odgovor unaprijed poznat;zgrazajmo se nad nevjerojatno visokim postotkom "vjernika";kontemplirajmo nad onim sto im je poljuljalo
vjeru.

Tip udje 1975.(??!) u Parisku nacionalnu biblioteku(??!) i pronadje tajne spise, koji navodno dokazuju da je Isus napravio kcer Mariji Magdaleni, pod nazivom-pazi sad ovo- "Tajni Spisi".
Pa dobro,ko ovdje s kim ima mozdani snosaj?? Ovo je ko neka scena iz Monty Pythona.


Dakle, u trilijunskome gradu Parizu,u knjiznici kroz koju prozuji valjda tisuce ljudi dnevno,useta tip i nadje na polici dokaz koji mijenja tijek citave svjetske povijesti. Knjiga je printana -inace
bi se ili rukopis istrosio, ili bi se raspao papir star 2000 godina, ili,ako je pergamenta,valjda bi neko znao primjetit razliku od obicnog papira (neko sa IQom dovoljno visokim da zna disat)-
dakle, netko je morao i procitati i lektorirati tu knjigu,sto znaci da je TA-DA! otkrivena prije 1975. E sad, ja udjem u knjiznicu i vidim naslov "Tajni spisi" i... odlucim je ne otvoriti. I tako jos stotine ljudi nakon mene. Ako vam to ima smisla, onda ste babuni.

Uzmite u obzir da je ovo sve bio rezon prije nego sam pogledao National Geographic dokumentarac o DaVinci kodu.

Kad sam pogledao dokumentarac, vidio sam sljedece: lista dokaza
koju Dan Brown navodi na pocetku knjige zasniva se na tim Tajnim Spisima koje je stanoviti Plattard ili sl., jednog svibanjskog dana,kad mu se prestao emitirati program u sizofrenicnoj lubanji,napisao u trenutku inspiracije i pohranio u spomenutu knjiznicu 1960. I onda ih otkrio svijetu 1975.: Vid'ba!
Ljudi koji u dokumentarcu podrzavaju ovu debilnu teoriju su do zadnjeg,jos jedan TA-DA!,autori knjiga povezanih s temom Koda,Merovinga,Priorima,bla,bla,itd.Uglavnom, svega na cemu se moze
zaradit.
Da bi kasnije pokajnicki izjavili da je lista cinjenica u knjizi brutalna izmisljotina.Steta za
Michela Baigenta i Leigha, jer su interesantni autori.Ako mislite da govorim neistine, pogledajte dokumentarac. 29,90kn.

Uglavnom, nije mi jasno da si ljudi nisu postavili 4 pitanja kadsu razmisljali o "teoriji":

1. Kako to da tajni spisi imaju naslov "Tajni Spisi"? Mislim,tajne spise, koje ne zelis da itko cita,nazoves "Tajnim spisima koje ne zelim da itko cita". Super.

2. Kako to da su otkriveni 1975. u Pariskoj nacionalnoj biblioteci,a ne u dupetu nekog groba u Caananu? Cudim se sta ih tip nije otkria kod sebe doma ispod kauca.

3. Kako to da je Dan jebeni Brown,neki seljo iz New Hampshirea,razvalio tajnu staru 2000 godina? Doduse,skidam kapu na vrhunskom marketinskom triku.

4.Najvaznije: Kako sebe ne uspijevam prepoznati kao naivcinu na kojoj se zaradjuje masna lova,jer sam nedovoljno inteligentan da prokuzim bljezgariju?

E pa nikako.Nabijem vas u prkno glupe.

Covjek bi pomislio da su ljudi pametniji nakon "Blair Witch Projecta".Nemojte me krivo shvatit,knjiga je zanimljiva i napeta,mozda se cak i isplati dati 100-ak(hm,10l piva u Medvedgradu..) kuna,ali da zbog nje napustis vjeru...Neshvatljivo mi je koliko se malo koristi zdravi razum. Normalan covjek ce takodjer shvatit i da je ta anketa jos jedan kvalitetan marketinski trik;implicitno svjedoci o provokativnosti i argumentiranosti navoda u knjizi,intrigira one koji je jos nisu procitali ili pogledali film. Problem je sto se morala barem donekle pozvati na stvarne brojeve,a to je ono tuzno.Neka ih nije 55%,neka ih je 30%;covjeka podilaze srsi kad shvati koliko smo podlozni manipulacijama.A Crkva je posebna prica: napravila je Kodu vise reklame od svih TV mreza zajedno.

Dodajem jos jedan kostur mojoj kolekciji i odlazim sad gore u knjiznicu u Preradovicevoj vidit imaju li oni kakve tajne spise. Pod misticnim nazivom "Tajni Spisi".

Voli Vas sve,
Vas Lepi Cane

FAIR TRADE

utorak , 09.05.2006.

gospodo, dame...;

ovaj post definitivno odudara od mojih uobicajenih postova, ali akcija na neutrinovom blogu je toliko hvalevrijedna da jednostavno nisam mogao odoljeti iskusenju, a da ne pozovem vas sve,prokletu, lijenu gamad, da izvadite vase debele,masne rucice iz zdjele chipsa i jednim mailom promijenite svijet.

da se odmah razumijemo, prica i poruka na spomenutom blogu me ostavlja posve ravnodusnim; kao sto sam diskutirao 1871. godine sa mojim prijateljom Wagnerom, za vrijeme nasih dugih, popodnevnih setnji Tribschenom, koliko god da jedna nepravda neslucenom junaku srce razalosti, ne smijemo nikad zaboraviti princip kojim se rukovodi ovaj surovi svijet, dakle princip po kojem se ta nesreca materijalizira: "Moc je jedina mjera prava u prirodi" (postavka za koju se borim za autorska prava sa mojim duhovnim uciteljem R.W.Emersonom). U sljedecim postovima cu kroz spomenuti princip otvoriti seriju eseja pod naslovom "Plac Vremena", ali sve u svoje vrijeme.

Dakle, akcija je genijalna jer zahtijeva minimum napora, a efekt bi mogao biti itekako realan. Naravno da nikoga nije briga sto mlada crncad robuju na plantazama, a najmanje menadzere Krasa dok jedu slag i jagode iz silikonskih dekoltea escort fuxara; medjutim, predivno u svemu ovom je sto je Krasu pruzena prilika da :a) reklamira FAIR TRADE,izgradjujuci pozitivan image korporacije kojoj je stalo do onog sto se dogadja u svijetu i b) na kraju balade ZARADI od spomenutog imagea.

Ovo nije cmoljenje Prijatelja Zivotinja zbog nedostatka komfora ribicama u malim akvarijama, ovo ima smisla; ako zaspamate KRAS sa dovoljno zahtjeva,vjerojatno cete natjerati jednog korporativnog igraca od vaznosti na medjunarodnom nivou da ucini razliku i pomogne onoj sirotinji u Sierra Leoneu i Obali Bjelokosti -iako ce ih ionako posmicat RAF-ovci i to u ime 2Paca (naime, on je simbol RAF-a)-ali, to je sad irelevantno.

Ima vas 200 000. Ako vas barem svaki dvadeseti ne posalje mail, dabogda pocrkali svi skupa od ebole (osim mene, Dejvida i Krala).A to nije ugodna smrt; ako ne vjerujete, kliknite ovdje. Neutrino (u prijevodu : klikni i posalji mail!) je sve obavio. Na Vama je ostalo. Sirite rijec.


SPREAD THE WORD.

Voli vas Sve Koji Cete Poslati Mail,
(a vi ostali odjebite)

Vas lepi cane

burleska

nedjelja , 30.04.2006.

evo, upravo sam bia na typovom blogu sto me inspiriralo da vam donesem pricu jednu pricu sa Iskonovog natjecaja koju nalazim naprosto genijalnom. prica je zavrsila medju 50-ak i sad se dalje ocjenjuje, a ja je nalazim vrhuncem umjetnosti kratke price u hrvata. nesto na tragu maupassanta. prica je,naravno, moja. ima jos jedna ozbiljnija -(koja je usla medju 20-ak po ocjenama, nije da se hvalim (ne, uopce)-, ali ta mi nije nesto napeta.

BURLESKA

"Velika, bijelo okrečena sala. Netom lakirani parket. Klavir marke Dorfmeister širi snobovski miris ebanovine. Jedna grana rascvjetalog bagrema paluca po mramornom odboju viktorijanskog prozora. Jedna šugava, pederska jednooka zvijer hladi dva smeđa testisa na svježem proljetnom lahoru. Ostavlja magličasti, ljubičasti prdež na crnosjajnoj površini klavira, prdež sinkroniziran sa šizofreničnim notama Vivaldijevog Proljeća.

– Charles, ti šašava mačko! – viče gđica Pinplinsky i smiješi se smiješkom.
– Tako, gospodine Albrechte, samo slobodnije. A sad allegro, samo allegro, gospodčiću moj dragi!

Lepezasti bijeli rukavčići od fine čipke histerično vrludaju po crno bijelim tipkama. Charles allegro trijebi gljivice sa preostalog oka po partituri od jelenje kože. Tra-la-la!La! Tako je usiljeno veselo! Tra-la-la-la!

– Ah, gospođice Pinplinsky, uz vas se osjećam tako sretnim dok zajedno sviramo. Sve je tako shique i mondeno! Kako ste vi samo plemeniti! Imate tako divne duge prste. Pitam se samo..
– Što se pitate, dragi moj gospodčiću? Što se pitate?” Glava joj ritmično poskakuje na vitkom, plemenitom vratu.
– Pitam se-odgovara šapćući kroz note, u nadi da će ga ipak čuti- bih li Vam mogao turnuti prst u picu?

Glazba naglo utihnu.
– Dakle, gospodine…!? Smjesta napustite moju rezidenciju!
– Ali, zaboga, pa samo sam komplimentirao Vašem licu!
– Zar zbilja??! Jao, jao! Oh, oh, ja sam razumjela nešto sasvim drugo! Ali, svirajmo, dragi moj umiljati gospodčiću, svirajmo! Neka glazba otkloni sve nesporazume! Ovog puta allegrissimo, Albrechte! Allegrissimo!

Šizofreničan, Vivaldi opet uzima maha i Charles se već prekobacuje, frkti i mijauče. Joj, Charles, ti pederska zvijeri!

Najednom on naprasno prekinu svirku na svojoj strani klavira i pogleda joj u oči.

– Gospođice Pinplinsky, želio bih Vas obavijestiti da ste me savršeno dobro razumjeli. Vaše zirkanje na stranu za vrijeme allegrissima, kao i miris sasušenih vaginalnih sokova u Vašem donjem rublju o tome nedvosmisleno svjedoče. Ukoliko mi ne dopustite da Vam turnem spomenuti prst, riskirate vrlo vjerojatno srcepuknuće koje se, znajte, dalo spriječiti jednom odista smiješnom sitnicom.

Odmjeri ga svisoka, kako i dolikuje dami njenog staleža i položaja, beskrajno povrijeđena u svojem dostojanstvu.

– Vi ste, gospodine Albrechte, hulja i prevarant. K tome ste još i ucjenjivač. Znajte da Vas nalazim odvratnim i gnjusnim. Ali, evo, izvolite, turnite kad već morate, Vi hijeno među ljudima, da mi srce kasnije ne prepukne na prizor Vašeg beživotnog tijela!

…

– A sad se konačno vratimo našem nesretnom Vivaldiju! Idemo iznova, I ovog puta bez zastoja molim!

I nastavi se Tra-la-la! u brončano poslijepodne, allegrissimo i vrlo aristokratski."

teorija zavjere - dva sibicara

petak , 28.04.2006.

Ja sam pomalo fanatik realisticnih teorija konspiracije( hm, oksimoron,jebiga) pa cu vam ponudit jednu kojom se bavim vec duze vrijeme,a divno se poslozila zahvaljujuci jednoj znanstvenoj novosti objavljenoj nedavno. Ponavljam, konspiracija je, ali mozda vam ponudi jednu novu perspektivu. O cemu se radi?

Negdje mi je upala u oci vijest da su pronasli jos jednog u nizu mrtvih labudova zarazenih virusom H5N1, odnosno vrlo opasnom inacicom virusa pticje gripe. Tipicni simptomi tog izuzetno opasnog virusa ukljucuju gastrointestinalne grceve, mijalgije, rinitis, krvarenje u plucima,pjenu na ustima i ostale lijepe stvari. Slucajno mi je poznat jedan statisticki podatak iz 1997., a taj se odnosi na broj zaprimljenih pacijenata u Hong Kongu; od njih 18 zarazenih sa H5N1, 6 ih je umrlo. Zasto to nikoga nije posebno zabrinulo te 1997.? Zato sto je 1997. bio Clinton na vlasti, a ne doticna cimpanza (ne kazem da je Clinton posten, ali s ovim nema veze).

Postoji jedan lijek koji se zove Tamiflu, a koji je univerzalno rjesenje za sve vrste gripa, osipa, lomova,iscasenja (sto ti god treba).To je jednostavno takav lijek. Strava. Radi cuda za H5N1. Tvrtka koja proizvodi taj lijek zove se Roche Inc., svicarska firma koja je prije nekog vremena pozvala na opcu intervenciju ostalih farmaceuta. Ideja je da se udruze kako bi se moglo stancati milijune doza Tamiflua. Kakve to ima veze sa Bushem? Jos nikakve. Ali, ima veze sa tvrtkom Gilead Sciences cije je Tamiflu intelektualno vlasnistvo(a sad traze prava nazad. A pogodite tko je CEO(direktor) Gileada? Nije Bush, nego Donald Rumsfeld(difenz sekretari). Uguzio se 1997. i ne mice svoje mafijasko dupe sa te stolice sve do 2001. E,sad su ta dva fakina odlucila lagano naguziti citavi svijet i dobro zaraditi. Bush objavi Americi da je njegov super-turbo-mozak zakljucio da bi moglo najmanje 200 milijuna Amera umrijeti od H5N1, a i tu je prilicno optimistican jer neke prognoze WHO govore i 2 000 000. WHO je, po mom misljenju, neutralna organizacija, ali sve cime raspolaze su brojke i fatalna pretpostavka "ako virus mutira". To objasnjava i matematiku po kojoj ce do 2014. ostati samo zohari na Zemlji. Nakon te objave, Rocheove dionice se utrostruce, jer glupi Ameri, a i svi ostali tukci diljem svijeta pohitase u ljekarnu kupit istoimeni lijek koji bi vam mogao pomoci eventualno da ste pelikan.Osim njih dvojice, tu je jos nekoliko papaka koji ce se dobro omastiti.

Tako nastaje opca panika u svijetu zbog bolesti koju mozete dobiti jedino ako ste siromasni vijetnamski seljak koji prakticki zivi u kokosinjcu, chickenfucker iz Southparka ili ako imate neobicnu naviku vjezbati umjetnost francuskog poljubca sa mrtvim labudovima (u to necu ulaziti, to je vasa stvar). Spomenuta gamad se puni k'o brod, a ostatak svijeta drsce od fiktivne bolesti. Cak i ako dobijete pticju gripu, od nje umiru mahom starci duze vremena bolesni i djeca ispod 5g. zivota. Tu je onda i moje omiljeno pitanje mutacije virusa, odnosno koliko ce mu biti potrebno da se prilagodi ljudskom sistemu i pocne prenositi medju ljudima. Opet miljuni mrtvih i megalopolisi duhova, senzacionalizam u gotovo svim novinama, strah koji curi niz dupe u suzama. Onda procitam informaciju da se virus H5N1 zadrzava u plucnim alveolama, ali tu informaciju se rijetko koja velika novinska kuca potrudi objaviti. Stanje konstantnog straha je previse profitabilno da bi se sad zamarali istinom.

Plucne alveole? Podrucje u plucima u kojem se H5N1 obicno gnijezdi. Virus obicne gripe se nalazi u sluznici nosa i usta pa se puno lakse prenosi. Kihanje i kasalj nisu simptomi H5N1 pa se tako ne moze prenijeti, osim ako ne iskasljete kompletna pluca. Odatle i moja opaska o poljubcu s labudom ( a mislili ste da sam samo perverzan!).

Dakle, pticja gripa je pticja kaka. Teorija zavjere jest, ali meni se cini da se nekako sve fino poslozilo. Savjetujem da, ako vec citate, poklikate na linkove; dobit cete tocno financijsko stanje sibicara( ko pogjodi gdje je ljoptic, doblje sto maraka). Sitni lopovi divovska srca.

Eh, da, sjeca li se tko SARS-a?

Voli Vas sve,

Vas lepi cane

paradoks ateizma

srijeda , 26.04.2006.

ako se neko i zajebe pa procita postove na ovom blogu,
da ga odmah obavijestim da nece biti nikakvih slikica,
smajlica, slatkih fotografija i ostalih sranja.
takodjer, neki ljudi su izrazili zelju da me upoznaju (citaj: da mi se
osvete za kirurski precizne komentare koji su ostavili ruzne oziljke
po necijim blogovima), a posto sam ja uvijek za dijalog, dajem
im priliku da piju sa izvora nepresusne mudrosti.
mozemo dalje.


dakle, ovaj post je reakcija na recentni modni novitet pljuvanja
po svim religijama i po samom cinu vjere.cini se da je to postalo
hit ovih dana, nesto sezonski, tipa pederskih espadrila i ruzicastih
kosulja iz Miami Vicea. svi su odjednom spoznali koliko je vjera/
religija zlo i kakve strasne posljedice ostavlja na svijet oko sebe.
cak postoji na kewl listi blog posvecen ateizmu
koji je zapravo pljuvacnica svih vrsta religije, premda je njegov autor,
naravno, slobodouman i demokratican, kako i pristoji jednom svjezem,mladom intelektu. doticni, kao i premudri Knjigoljub, je uvjeren kako je povukao nepostojeceg boga za testise i sada pise okolo s namjerom da ljudima objasni kako ne postoji bog,
vec je to sve skupa ugodna razbibriga nedjeljom ujutro.

Vjecni sjaj Knjigoljubovog nepobjedivog uma baca
snop svjetlosti u jamu katolickog nistavila i razotkriva (gle!) riječ "vjerovati" kao krivca za sve varke i fikcije,nit koja je jedva vidno strsila iz pomno sazdane fabrike religiozne mitologije, a koja ce, sad kad je on povuce, otpetljati sve te zamrsene poluistine. Vidite, rijec
"vjerovati" je karika koja nedostaje na prijelazu iz mesa u metafiziku, portal koji transcendira ovozemaljski bitak,bas kao zivotinja koju su znanstvenici prije par dana nasli dokazom prijelaza zivotinja iz mora na kopno. I sad nas velegenijalni Knjigoljub, u svom bljestavilu lingvistickog satorija, upotrebljava glagol "misliti" umjesto "vjerovati" te bliznjemu u ocajnickoj potrebi za podrskom govori umjesto: "Vjerujem u tebe.", "Umisljen sam u tebe"(sto, sasvim slucajno, pase njegovom egu), odnosno pita doticnog umjesto: "Jeli mi vjerujes?", :"Jeli mi mislis?". Da, mislim, Knjigoljube, mislim da te volim.

No, ono sto me najvise fascinira kod navedenih gurua
je slijepa privrzenost znanosti. Medjutim, znanost, na njihovu zalost,s obzirom na zbilja bitna filozofska pitanja, nema nikakve odgovore:koji je smisao zivota, kako je nastao covjek (ako evolucijom, odnosno mineralima iz Velikog Praska,kako je nastao prvi
element), koje su tajne ljudskog mozga(savjest i emocije),koliki
je svemir, itd. Pa ipak oni su UVJERENI (osim Knjigoljuba, on je umišljen) da znanost krije odgovor, UVJERENI u sposobnost intelekta da razrijesi velike misterije; moje pitanje je koliki je ego potreban da se svome mozgu, koji se u vecini slucajeva ne moze sjetiti sto ste jucer rucali, pripise tolika moc?
Sto je tolika privrzenost znanosti ako ne... slijepa vjera u znanost? Znanost se u tom slucaju transformira u religiju, i to religiju lisenu svakog elementa utjehe, religiju toliku plitku
i smijesnu da je to ono istinski PARADOKSALNO iz naslova.

Veceras dok se budete molili Darwinu za moju dusu, neka vam
u glavi odzvanja ova utjesna misao H. Arendt koju sam pronasao na
nikolinablogu: Ateisti su idioti koji misle da znaju odgovor na vjecnu zagonetku.

Voli vas sve, a pogotovo Knjigoljuba,
Vas lepi cane